tisuću potpisa? to nije vijest...
Ovih dana sam intenzivno pretraživala portale raznih tiskovina u potrazi za i najmanjim odjekom akcije pokrenute na Forumu za nastavnike i učitelje, u cilju izražavanja našeg nezadovoljstva prijedlogom novog „pravilnika protiv ocjenjivanja“, kako ga je jedan forumaš nazvao. Ali važnija je vijest o tome kako je Kerum prošetao sa svojom švalerkom, nego što se u 2 dana gotovo 1000 učitelja, profesora i nastavnika potpisalo na 17 stranica dugu kritiku prijedloga pravilnika. „Tisuću? To i nije baš puno!“, rekli bi neki. Tisuću nas u samo dva dana! S tim da mnogi nisu niti znali da se pravilnik donosi. Neki, koji su i znali, nisu ga uspjeli pronaći i pročitati. Javna rasprava je otvorena 21. 10., u srijedu. Dokument sam bezuspješno tražila na stranicama odgovornog ministarstva 22., u četvrtak. Ne znam gdje je bio skriven. Na vidljivom mjestu bio nije. Javna rasprava (kakva crna javna rasprava, pitaju se mnogi, kada o njoj nisu obaviješteni oni kojih se najviše ticala – no, valjda je netko naučio na primjeru kurikuluma što se dogodi kada nešto potpuno manjkavo, složeno lijevom nogom, i neprovedivo u praksi, stvarno daš ljudima koji će kasnije, vjerojatno godinama, morati raditi po tome, i zatražiš njihovu ocjenu) trajala je do utorka, 27. 10., dakle, puna ČETIRI radna dana. Od ta četiri radna dana, u SAMO DVA dana smo skupili TISUĆU nezadovoljnih duša. Da nam je dano više vremena, vjerojatno bismo skupili i više tisuća. Ali to nije vijest.
Ono što me živo zanima je, kako to da su novinari imali relativno točne podatke o sadržaju pravilnika već 19. 10. (ako odete na portale nekih tiskovina, datum objavljivanja članaka o pravilniku je promijenjen u 21., kako bi se, k'o fol, poklopio s datumom skrivanja istoga na stranicama ministarstva, no neki su još uvijek ostavili izvorni datum) – po tome ispada da je važnije dati cijeli dokument na uvid novinarima, nego onima u čiji posao on zadire.
Za one neobaviještene, „pravilnik protiv ocjenjivanja“, kako su neki mediji prenijeli, „staje na kraj testomaniji“ – tj. obvezuje nas da na početku školske godine damo vremenik pismenih ispita – točan datum za svaki pismeni, i o njemu obavijestimo i učenike i roditelje. U slučaju da se termin nekog pismenog mijenja, potrebno je sazvati razredno vijeće koje potvrđuje odluku, i ponovno obavještavati učenike i roditelje o promjeni. (Hm, sjetimo se samo da nama NCVVO – Centar za vanjsko vrednovanje – nije dao točne datume nacionalnih ispita za ovu godinu. A mi moramo planirati točne datume pismenih, iako ne znamo koje ćemo nastavne dane gubiti zbog nacionalnih…) Ta odredba je, recimo, u potpunoj suprotnosti s odredbom o inicijalnim ispitima: po njoj moramo, nakon tjedan dana ponavljanja gradiva, pisati inicijalne, koje evidentiramo isključivo sa strane, i onda, ako se utvrdi da učenici imaju rupe u znanju, organizirati nekoliko sati ponavljanja gradiva. I, onda, pretpostavljam, iz pismenog izbaciti lekciju-dvije, kako bi pismeni bio prema vremeniku – nema veze što nismo zaokružili cjelinu, tko šiša sadržaj, bitno je da je forma zadovoljena! Da su napisali kako moramo točno odrediti nakon koje obrađene cjeline/lekcije se piše pismeni, to bi imalo smisla – ali točan datum? A što ako, zbog promjene kadra iz nekog predmeta, dođe do pretumbavanja rasporeda svima, i predmet koji je prije u rasporedu bio ponedjeljkom i srijedom sada bude utorkom i petkom? Ponovno moramo sazivati sjednicu razrednog vijeća kako bismo mijenjali vremenik?
Nadalje, još jedna apsurdna odredba je da višeminutne provjere (popularno zvane i „blic-testovi“) ne smijemo upisivati u imenik. Nikako. U istoj toj rečenici spominje se, apsurdno, i poticanje na kontinuirani rad. Halooooooo, koga je još provjeravanje znanja bez ikakvih opipljivih rezultata, odnosno nagrade za znanje i sankcija za neznanje, potaknula na učenje? Da, ja ću znati tko je učio redovno. Ali o tome nigdje neće biti pisanoga traga, niti ću ja smjeti onima koji nisu redovito učili smanjiti ocjenu zbog toga. A ja ću trošiti sate i sate svog slobodnog vremena, i do sitnih sati u noći ispravljati te blic-testove kako bih onima koji su ih dobro napisali, prema prijedlogu stanovite gđe Vican, u rubriku za praćenje upisala smajlića?!
Onda odredba o ponavljanju pismenog ako 30% (riječima: TRIDESET POSTO!!!) učenika dobije negativnu ocjenu. Pola razreda je bilo nekako objektivno. Ali 30%?! U jednom lošijem razredu se pet-šest njih časkom dogovori predati prazne papire. A onda, kada se test poništi, imaju ga pravo ponoviti SVI učenici koji nisu zadovoljni ocjenom. I onda im se u imenik upisuje VIŠA od dvije dobivene ocjene. Ona druga? Puj-pik-ne važi. A nastavnik mora izgubiti daljih nekoliko sati na ponavljanje gradiva, ponavljanje testa i analizu istog.
A odredba o tome da, ukoliko učenik „dva puta ne zadovolji minimalne zahtjeve“, moramo obavještavati razrednika, koji obavještava roditelja, i mi smo mu dužni organizirati dopunsku? Koju će nam platiti tko? (Jer, vjerovali ili ne, dopunska nastava se početkom godine određuje u zaduženjima, i dopunska nastava je obično PLAĆENA, jer se za nju moramo pripremati kao i za svaki drugi sat, i 45 minuta se patiti da nekim potpuno nezainteresiranim učenicima utuvimo u glavu neke stvari koje ih uopće ne zanimaju)Koju ćemo smjestiti gdje u ionako prenatrpan raspored? Ma, da! O tome nitko nije razmišljao? Ma, nemojte mi reći!
Ima tu još nekoliko bisernih detalja, poput odredbe da se učenik ima pravo javiti za usmeno provjeravanje znanja (kolokvijalno: odgovaranje). Dam se kladiti da će to učenici promptno početi koristiti na način da će se javiti nakon samo dvije-tri obrađene lekcije, i onda insistirati na tome da ih MORAMO ispitati, jer pravilnik tako kaže. Odredba je vjerojatno donesena zbog onih kolega koji decidirano brane samostalno javljanje učenika, uz obrazloženje da to potiče kampanjstvo, i da moraju biti spremni za svaki sat. No, većina nastavnika, kada jednom najavi odgovaranje (koje se inače ne bi trebalo najavljivati, ali većina to ipak radi) nakon obrađene cjeline, VOLI da im se učenici sami jave, jer to znači da su naučili gradivo, i da će podijeliti dobre ocjene. Što je većini nas draže nego dijeliti jedinice i poklanjati dvojke.
Dakle, taj sumanuti dokument je stavljen na javnu raspravu bez javnosti. Novinari su ga dobili na uvid prije nego nastavnici. Javna rasprava je trajala sramotna 4 radna dana. U zadnja dva dana je gotovo tisuću učitelja, nastavnika, profesora (nekoliko pedagoga, ravnatelja, sveučilišnih profesora i znanstvenika) potpisalo listu kritika i poslalo to na e-mail ministarstva. Obavijestili smo i neke medije o tome. Ali to nije vijest. Objavili su maleni člančić o tome samo Novi list i Glas Slavonije. Ostalima je bitnije što Kerum šeta Splitom sa švalerkom.
29.10.2009. u 11:24 sati | ožeži (x19) | papirnato | linkaj | vozi gore
