sunožno si skačem u usta
Mlada sam. Stignem neke stvari naučiti. Zar ne? Da, svakako.
Danas pišem poučno – o tome kako sam izvukla pouku o nečemu.
Možda se neki sjećaju mog ljutitog posta o tome zašto se u školama ne provodi segregacija koja bi pozitivno utjecala na sve – na kvalitetu nastave, na rad s učenicima, na znanje koje svaka od grupa – prosječni, bistrići i sporići sam ih nazvala – može usvojiti i na iskorištavanje maksimalnog potencijala svakog od tih učenika (nažalost, još uvijek nisam savladala linkanje pojedinačnih postova). Onda me Natuknica lijepo oprala - ali meni još uvijek nije bilo jasno što je loše u mom prijedlogu, u kojem bi svi maksimalno napredovali u skladu sa svojim mogućnostima. Nisam sigurna, ali mislim da me netko (možda čak i Natuknica) pitao: a tko je kvalificiran da odredi koje su nečije mogućnosti? Limitira određenu grupu djece u samom startu? Evo, priznajem, pričala sam, a nisam imala pojma o čemu pričam, i skačem si sunožno u usta.
Također, ovim putem dajem svoju duboku ispriku svoj djeci koju sam u svojim mislima tom segregacijom stavila u razred „sporića“ – a sad ćete vidjeti i zašto.
Prošle godine sam dobila nekoliko drugih razreda. U njima su se jasno izdvajale tri skupine učenika: oni koji još uvijek nisu savladali čitanje i pisanje, bilo im je samo do igre i ometanja sata, zadatak nikada ne bi napravili do kraja, vladali su samo oskudnim vokabularom u engleskom… Oni koji su čitali, pisali, pratili nastavu normalnim tempom… I, naravno, bistrići koji su vladali širim vokabularom nego ostali (engleski u vrtiću, često, ali bilo ih je i koji nisu imali podlogu, pa su svejedno odskakali), upijali sve kao male spužve, uvijek prvi završavali zadatak…
U skupini „sporića“ osobito su se (po negativnom) izdvajala dva dječaka, nazovimo ih Petar i Matej. Obojica uporno nisu pisali zadaće, ometali su druge učenike na satu, nisu dovršavali zadatke, nisu vladali osnovnim vokabularom, o točnom prepisivanju ili dopunjavanju se nije moglo niti sanjati… Čak su bili skloni i opsovati na satu! Negdje početkom drugog polugodišta, Petar je odjednom počeo pokazivati pomake – zadaće napisane, Pero se javlja, daje točne odgovore… Pričam s učiteljicom, kaže mi ona da tata i mama rade s njim cijelo vrijeme – radili su oni i prošle godine, ali Pero je jednostavno bio nezreo za školu (hm… kome li je to promaklo?), nije imao potrebnu koncentraciju. Kada nije savladao čitanje i pisanje na kraju prvog razreda, učiteljica je rekla roditeljima da iduće godine prate napredak i razmisle o programu ako se stanje ne poboljša. Roditelji su se na to bacili na posao: radili su preko ljeta, radili cijelo prvo polugodište, on se uozbiljio, i počeo ubrzano sustizati drugu djecu. Iz matematike je u tom trenutku, od djeteta koje je još računalo na prstiće na početku razreda, kaže mi, prestiglo neku djecu. Na početku ove godine, zvijezda sata, javlja se, upija, radi dodatne zadaće – u rangu s nekim od najboljih učenika.
Matej – cijele prošle godine mrtvo more. Najbolje što se od njega moglo dobiti je da ne radi ništa, odbija suradnju i ne ometa sve učenike oko sebe. Svašta smo pokušali, učiteljica i ja – sjedio je i sam, i s najboljim učenikom (ka-ta-strofa, tih 10 dana najbolji učenik nije radio ništa, jer nije mogao od Mateja), i s Petrom… Nije bilo pomoći. Početkom ove školske godine, meni se Petar stidljivo javi odgovoriti na pitanje. Pa se javi pročitati rečenicu. Pazi na satu, nema ometanja, zabavljanja olovkama, papirićima, crtanja, zurenja u zid… Pa prepiše sve riječi među prvima u razredu (i to točno!!!) – i sustavno sustiže ostalu djecu.
Tu je i Marija. Ona se ni po čemu nije isticala. Prosjek prosjeka. Ove godine je krenula u petoj brzini. Javlja se, radi dodatne zadatke doma, sudjeluje na satu, razumijevanje pročitanog i slušanog teksta vrhunsko. Kada sam ju pohvalila, izjavila je: „Prošle godine se nisam javljala jer puno toga nisam razumjela niti znala reći. Sada vas, CD i druge sve razumijem, i znam sve reći, pa se onda i javljam“. Kada sam pitala kako to, je li učila preko ljeta ili nešto drugo, rekla je da nije, eto, došlo je samo od sebe. ;)
Ovo troje djece sam u glavi razvrstala u „sporiće“ i „prosječne“, i, da se mene pitalo, oni bi radili sporije, radili manje – i vjerojatno se nikada ne bi trgnuli, nego bi i dalje kaskali za onima koji su proglašeni „bistrićima“. Trebalo je dvije godine da im se dogodi „klik“ u glavicama, i da pokažu da oni to mogu. Ispričavam se njima, i svima drugima koje sam htjela poredati u ladice kao knjige, zaboravivši da su to maleni ljudi, koji se razvijaju, i mogu postići neslućeno samo ako im se da prilika.
18.10.2009. u 10:14 sati | ožeži (x8) | papirnato | linkaj | vozi gore
