predmetna i razredna nastava
Opet me nije bilo dulje vrijeme… Tako to biva, kada se radi sto stvari odjednom.
Već neko vrijeme mi se vrzma po glavi interni školski sukob na relaciji predmetna-razredna nastava. Sjećam se, još dok sam ja išla u školu, da se učiteljice razredne nastave i nastavnici iz predmetne nisu pretjerano družili. Dobro, to je u mojoj školi možda bilo uvjetovano time da su predmetna i razredna nastava bile u suprotnim smjenama, ali nekako se uvijek dobivao dojam da su to dva različita svijeta. Sada, kada sam i sama u zbornici, primjećujem određenu količinu animoziteta s obje strane, što me jako čudi, jer u osnovi svi radimo isti posao.
Predmetna nastava (koristit ću ovdje metonimiju) je sklona podcjenjivanju razredne. To vuče korijene još sa faksa – a osobito je bilo očito u Osijeku, gdje je Filozofski fakultet dijelio prostore s Učiteljskom školom. I sama sam bila među onima koji su šizili što „učiteljice“ imaju nastavu u „našim“ prostorijama, dok mi hlapimo na pauzi od dva sata, i onda imamo predavanja u „mrtvačkim“ terminima, do 9 navečer, i što su obično bile odgovorne za stvaranje „čepova“ u hodniku (znate ono kada se natiska 50 studenata na hodnik, i ne možete proći, jer su zauzeli sav prostor, pa možete birati hoćete li ostati invalid gurajući se kroz gužvu, ili se penjati kat iznad/spuštati kat ispod, i stepeništem na suprotnoj strani hodnika se vraćati na isti kat, samo s druge strane) – no, pred kraj studiranja sam ustanovila da su isto počele raditi i nove „filozofske“ generacije, pa sam to pripisala neodgoju i nekulturi mlađih generacija. Veliki problem je napravila i sama Učiteljska škola (po novome, Učiteljski fakultet) s upisivanjem bez prijemnih. Učiteljska je u Osijeku time dobila isti status kao i poljoprivreda – tamo ide onaj tko nije htio na prijemni/nije upisao što je htio. Automatski smo ih svi mi koji smo mukotrpno položili svoj prijemni gledali pomalo svisoka.
Nadalje, razredna nastava s pojačanim predmetom je još jedna stvar koja ne vodi poboljšanju međuljudskih odnosa: kada jedna Tičerica, profesorica engleskog i njemačkog jezika, izvisi na nekoliko natječaja na punu satnicu, u školama koje su joj relativno blizu, jer su zaposlili učiteljice s pojačanim engleskim/njemačkim, i umjesto toga se tjedno vozi 350 km (odnosno 3,5 sata provedena u vožnji svaki tjedan – tako malo samo zato što ima malu motoriziranu kanticu) na putu na posao i nazad, neće joj razredna nastava biti na popisu najdražih ljudi/zanimanja. A Tičerica ima sreće, pa radi negdje – makar torbarila na nekoliko škola i imala nepunu satnicu. Znam ih iz drugih predmeta koji uredno ne nalaze posao, sjede doma ili rade što stignu, dok njihove predmete predaju pojačane učiteljice. Da stvar bude bolja, te iste pojačane učiteljice, za koje mi je ok da predaju u predmetnoj nastavi u slučaju da se ne može naći kvalificirani profesor za taj predmet, počnu se smatrati ravnopravne nama, profesorima (što po znanju iz datog pojačanog predmeta nisu, ne mogu, niti će ikada moći biti!), i čak sam na jednom aktivu prisustvovala mini-pobuni, kada su navedene počele graktati jer one ne mogu napredovati u zvanje mentora iz predmeta koji predaju.
Predmetna nastava je sklona razrednoj nastavi zamjerati i manju satnicu. Prvašići imaju 20 sati nastave, od čega 4 otpada na vjeronauk i strani jezik. To znači da jedna učiteljica razredne nastave ima punu plaću sa samo 16 sati tjedno! To se predmetnoj nastavi, koja mora odraditi 23 sata tjedno, ne sviđa niti najmanje. S druge strane, predmetna nastava ne razmišlja o tome kako te iste učiteljice nakon što odrade 3-4 sata s prvašićima, najčešće ne znaju kako se zovu. Da su to djeca koja ne znaju izvaditi bilježnicu iz torbe (tj. izvade ih 5, i pitaju „učiteljice, pomozi mi, koja je iz matematike?“), da učiteljice toj djeci brišu nos, vežu cipele, otkopčavaju hlačice kada moraju na wc, moraju biti prekršajni sudac u dječjim svađama („a on je meni…“ „jer je on meni…“), i dobar dio djece učiti osnovnoj kulturi i kućnom odgoju. A kada krenu pričati svi u isti glas, jer ih učiteljica tek treba naučiti da se prvo saslušaju drugi, a tek onda priča… glavobolja je zagarantirana. A to su sve najnormalnije stvari koje se prolaze u prvom razredu. Da ne govorim o onim forama: ah, one se samo igraju s djecom, pjevaju pjesmice, i nešto malo ih nauče – halooooo, zna li itko tko nije bio u razrednoj nastavi kakve pripreme su potrebne kada aktivnost ne bi smjela trajati dulje od 5 minuta – i koliko takvih različitih aktivnosti je potrebno? I koliko energije je potrebno za koordiniranje tih „igrica“ da ne bi nastao kaos u razredu, a učenici istovremeno kroz tu igricu usvojili ciljanu strukturu/vokabular/što li već trebaju?Ono što predmetna nastava dobije u petom razredu su malo razularena djeca (da, čini se da se svi razuzdaju kada pređu u peti razred….), ali imaju neke osnovne navike, neka osnovna znanja. A problemi u ponašanju su ono što se NIJE dalo sanirati kroz prve četiri godine. Jer masa toga je, garantirano, već sanirana.
S druge strane, razredna nastava je sklona predmetnoj zamjerati plaće. Tek zadnjih nekoliko godina s Učiteljske škole su izlazile VSS učiteljice. Do tada su bile VŠS, i imale plaću shodnu tome. Da ste samo vidjeli prostrelni pogled koji sam prije koju godinu dobila od jedne kolegice iz razredne: pita me jedna kolegica, čisto znatiželjno, a kolika mi je plaća kao početnici bez stručnog, i još na vrlo nepunu satnicu (dvije trećine), i ja joj odgovorim (bože moj, nemam što skrivati, svaku lipicu zaradim) – kasnije sam otkrila i zašto: dotična kolegica s punom satnicom i uredno položenim stručnim ispitom zarađuje parsto kuna više.
Taj animozitet koji vlada, grupiranje i „klaniranje“ mi je neshvatljivo. Mislim, svi smo tu u istom loncu. Svi radimo s istom djecom, samo različite dobi, i, shodno tome, problemi s kojima se susrećemo su različiti. No ponašati se prema razrednoj nastavi onako kako se prema nama ponašaju neprosvjetari (da, vi ništa ne radite a dobijete veliku plaću) mi graniči s apsurdom, pogotovo zato što čvrsto vjerujem da bi mnoge kolegice koje na svom predmetu uspijevaju s učenicima od 5. do 8. razreda održati zavidan nivo discipline i napraviti čuda po pitanju znanja i učenja jednostavno pobjegle vrišteći da ih se samo na jedan dan pošalje u prvi ili drugi razred. (Opcija b je da bi doživotno istraumatizirale djecu svojim pristupom, no to je već druga priča…)
Čini se da su predmetna i razredna nastava stvarno dva različita svijeta, iako radimo na istom mjestu, s istom djecom i istim ciljem. Tužno, zar ne?
11.10.2009. u 11:30 sati | ožeži (x21) | papirnato | linkaj | vozi gore
