tisuću potpisa? to nije vijest...
Ovih dana sam intenzivno pretraživala portale raznih tiskovina u potrazi za i najmanjim odjekom akcije pokrenute na Forumu za nastavnike i učitelje, u cilju izražavanja našeg nezadovoljstva prijedlogom novog „pravilnika protiv ocjenjivanja“, kako ga je jedan forumaš nazvao. Ali važnija je vijest o tome kako je Kerum prošetao sa svojom švalerkom, nego što se u 2 dana gotovo 1000 učitelja, profesora i nastavnika potpisalo na 17 stranica dugu kritiku prijedloga pravilnika. „Tisuću? To i nije baš puno!“, rekli bi neki. Tisuću nas u samo dva dana! S tim da mnogi nisu niti znali da se pravilnik donosi. Neki, koji su i znali, nisu ga uspjeli pronaći i pročitati. Javna rasprava je otvorena 21. 10., u srijedu. Dokument sam bezuspješno tražila na stranicama odgovornog ministarstva 22., u četvrtak. Ne znam gdje je bio skriven. Na vidljivom mjestu bio nije. Javna rasprava (kakva crna javna rasprava, pitaju se mnogi, kada o njoj nisu obaviješteni oni kojih se najviše ticala – no, valjda je netko naučio na primjeru kurikuluma što se dogodi kada nešto potpuno manjkavo, složeno lijevom nogom, i neprovedivo u praksi, stvarno daš ljudima koji će kasnije, vjerojatno godinama, morati raditi po tome, i zatražiš njihovu ocjenu) trajala je do utorka, 27. 10., dakle, puna ČETIRI radna dana. Od ta četiri radna dana, u SAMO DVA dana smo skupili TISUĆU nezadovoljnih duša. Da nam je dano više vremena, vjerojatno bismo skupili i više tisuća. Ali to nije vijest.
Ono što me živo zanima je, kako to da su novinari imali relativno točne podatke o sadržaju pravilnika već 19. 10. (ako odete na portale nekih tiskovina, datum objavljivanja članaka o pravilniku je promijenjen u 21., kako bi se, k'o fol, poklopio s datumom skrivanja istoga na stranicama ministarstva, no neki su još uvijek ostavili izvorni datum) – po tome ispada da je važnije dati cijeli dokument na uvid novinarima, nego onima u čiji posao on zadire.
Za one neobaviještene, „pravilnik protiv ocjenjivanja“, kako su neki mediji prenijeli, „staje na kraj testomaniji“ – tj. obvezuje nas da na početku školske godine damo vremenik pismenih ispita – točan datum za svaki pismeni, i o njemu obavijestimo i učenike i roditelje. U slučaju da se termin nekog pismenog mijenja, potrebno je sazvati razredno vijeće koje potvrđuje odluku, i ponovno obavještavati učenike i roditelje o promjeni. (Hm, sjetimo se samo da nama NCVVO – Centar za vanjsko vrednovanje – nije dao točne datume nacionalnih ispita za ovu godinu. A mi moramo planirati točne datume pismenih, iako ne znamo koje ćemo nastavne dane gubiti zbog nacionalnih…) Ta odredba je, recimo, u potpunoj suprotnosti s odredbom o inicijalnim ispitima: po njoj moramo, nakon tjedan dana ponavljanja gradiva, pisati inicijalne, koje evidentiramo isključivo sa strane, i onda, ako se utvrdi da učenici imaju rupe u znanju, organizirati nekoliko sati ponavljanja gradiva. I, onda, pretpostavljam, iz pismenog izbaciti lekciju-dvije, kako bi pismeni bio prema vremeniku – nema veze što nismo zaokružili cjelinu, tko šiša sadržaj, bitno je da je forma zadovoljena! Da su napisali kako moramo točno odrediti nakon koje obrađene cjeline/lekcije se piše pismeni, to bi imalo smisla – ali točan datum? A što ako, zbog promjene kadra iz nekog predmeta, dođe do pretumbavanja rasporeda svima, i predmet koji je prije u rasporedu bio ponedjeljkom i srijedom sada bude utorkom i petkom? Ponovno moramo sazivati sjednicu razrednog vijeća kako bismo mijenjali vremenik?
Nadalje, još jedna apsurdna odredba je da višeminutne provjere (popularno zvane i „blic-testovi“) ne smijemo upisivati u imenik. Nikako. U istoj toj rečenici spominje se, apsurdno, i poticanje na kontinuirani rad. Halooooooo, koga je još provjeravanje znanja bez ikakvih opipljivih rezultata, odnosno nagrade za znanje i sankcija za neznanje, potaknula na učenje? Da, ja ću znati tko je učio redovno. Ali o tome nigdje neće biti pisanoga traga, niti ću ja smjeti onima koji nisu redovito učili smanjiti ocjenu zbog toga. A ja ću trošiti sate i sate svog slobodnog vremena, i do sitnih sati u noći ispravljati te blic-testove kako bih onima koji su ih dobro napisali, prema prijedlogu stanovite gđe Vican, u rubriku za praćenje upisala smajlića?!
Onda odredba o ponavljanju pismenog ako 30% (riječima: TRIDESET POSTO!!!) učenika dobije negativnu ocjenu. Pola razreda je bilo nekako objektivno. Ali 30%?! U jednom lošijem razredu se pet-šest njih časkom dogovori predati prazne papire. A onda, kada se test poništi, imaju ga pravo ponoviti SVI učenici koji nisu zadovoljni ocjenom. I onda im se u imenik upisuje VIŠA od dvije dobivene ocjene. Ona druga? Puj-pik-ne važi. A nastavnik mora izgubiti daljih nekoliko sati na ponavljanje gradiva, ponavljanje testa i analizu istog.
A odredba o tome da, ukoliko učenik „dva puta ne zadovolji minimalne zahtjeve“, moramo obavještavati razrednika, koji obavještava roditelja, i mi smo mu dužni organizirati dopunsku? Koju će nam platiti tko? (Jer, vjerovali ili ne, dopunska nastava se početkom godine određuje u zaduženjima, i dopunska nastava je obično PLAĆENA, jer se za nju moramo pripremati kao i za svaki drugi sat, i 45 minuta se patiti da nekim potpuno nezainteresiranim učenicima utuvimo u glavu neke stvari koje ih uopće ne zanimaju)Koju ćemo smjestiti gdje u ionako prenatrpan raspored? Ma, da! O tome nitko nije razmišljao? Ma, nemojte mi reći!
Ima tu još nekoliko bisernih detalja, poput odredbe da se učenik ima pravo javiti za usmeno provjeravanje znanja (kolokvijalno: odgovaranje). Dam se kladiti da će to učenici promptno početi koristiti na način da će se javiti nakon samo dvije-tri obrađene lekcije, i onda insistirati na tome da ih MORAMO ispitati, jer pravilnik tako kaže. Odredba je vjerojatno donesena zbog onih kolega koji decidirano brane samostalno javljanje učenika, uz obrazloženje da to potiče kampanjstvo, i da moraju biti spremni za svaki sat. No, većina nastavnika, kada jednom najavi odgovaranje (koje se inače ne bi trebalo najavljivati, ali većina to ipak radi) nakon obrađene cjeline, VOLI da im se učenici sami jave, jer to znači da su naučili gradivo, i da će podijeliti dobre ocjene. Što je većini nas draže nego dijeliti jedinice i poklanjati dvojke.
Dakle, taj sumanuti dokument je stavljen na javnu raspravu bez javnosti. Novinari su ga dobili na uvid prije nego nastavnici. Javna rasprava je trajala sramotna 4 radna dana. U zadnja dva dana je gotovo tisuću učitelja, nastavnika, profesora (nekoliko pedagoga, ravnatelja, sveučilišnih profesora i znanstvenika) potpisalo listu kritika i poslalo to na e-mail ministarstva. Obavijestili smo i neke medije o tome. Ali to nije vijest. Objavili su maleni člančić o tome samo Novi list i Glas Slavonije. Ostalima je bitnije što Kerum šeta Splitom sa švalerkom.
29.10.2009. u 11:24 sati | ožeži (x19) | papirnato | linkaj | vozi gore
akcija protiv novog pravilnika o ocjenjivanju
Poštovani kolege i kolegice!!!
Prijedlog mističnog novog pravilnika o ocjenjivanju o kojem su novinari znali sve, a javnost samo ono što je napisano u novinama (a i to je bio horror svoje vrste) je ovog tjedna stavljen na javnu raspravu, koja traje famoznih tjedan dana, do ovog utorka.
Pravilnik je frankenstein svoje vrste. Pokupio je najgore odredbe staroga, i još ih začinio s mnogo nebuloza i nedorečenosti.
Na Forumu za nastavnike i učitelje, skupina entuzijasta (donkihota ili očajnika, nazovite ih kako želite) pokušava stopirati oživljavanje ovog čudovišta.
U tu svrhu smislili su "divan, mada naizgled nemoguć plan": slažu opsežnu kritiku pravilnika na preko-nekoliko stranica, koja bi trebala biti gotova sutra popodne/navečer. Tu kritiku bi, skupa s listom za potpise, trebalo skinuti što više kolega i odnijeti ju u svoje škole, te skupiti što više potpisa svojih kolega, koji bi potom bili skenirani i kao privitak kritici prijedloga pravilnika poslani na adresu ministarstva, u nadi da će ih brojnost naših kritika pokolebati u namjeri da nas još dublje zakopaju. Ako i ne, bar znamo da smo nešto pokušali. A onda možda, pogotovo ako broj potpisa bude dovoljno velik, možda možemo pokušati i nekim drugim metodama, ali o tome kada dođe vrijeme za to...
Sve informacije o akciji, kao i listu prigovora i listu za potpise možete naći na forumu, u podforumu "I fought the law and the law won".
Isto tako, ako imate Facebook, evo i linka na grupu "Pravilnik o ocjenjivanju je nebulozan"
, preko kojeg možete pokušati aktivirati svoje prijatelje i poznanike koji rade u školi, kako bismo skupili što više potpisa.
Molim vas da se priključite akciji, jer tko će se boriti za nas ako ne mi sami?
puno pozdrava,
Tičerica
24.10.2009. u 23:24 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore
sunožno si skačem u usta
Mlada sam. Stignem neke stvari naučiti. Zar ne? Da, svakako.
Danas pišem poučno – o tome kako sam izvukla pouku o nečemu.
Možda se neki sjećaju mog ljutitog posta o tome zašto se u školama ne provodi segregacija koja bi pozitivno utjecala na sve – na kvalitetu nastave, na rad s učenicima, na znanje koje svaka od grupa – prosječni, bistrići i sporići sam ih nazvala – može usvojiti i na iskorištavanje maksimalnog potencijala svakog od tih učenika (nažalost, još uvijek nisam savladala linkanje pojedinačnih postova). Onda me Natuknica lijepo oprala - ali meni još uvijek nije bilo jasno što je loše u mom prijedlogu, u kojem bi svi maksimalno napredovali u skladu sa svojim mogućnostima. Nisam sigurna, ali mislim da me netko (možda čak i Natuknica) pitao: a tko je kvalificiran da odredi koje su nečije mogućnosti? Limitira određenu grupu djece u samom startu? Evo, priznajem, pričala sam, a nisam imala pojma o čemu pričam, i skačem si sunožno u usta.
Također, ovim putem dajem svoju duboku ispriku svoj djeci koju sam u svojim mislima tom segregacijom stavila u razred „sporića“ – a sad ćete vidjeti i zašto.
Prošle godine sam dobila nekoliko drugih razreda. U njima su se jasno izdvajale tri skupine učenika: oni koji još uvijek nisu savladali čitanje i pisanje, bilo im je samo do igre i ometanja sata, zadatak nikada ne bi napravili do kraja, vladali su samo oskudnim vokabularom u engleskom… Oni koji su čitali, pisali, pratili nastavu normalnim tempom… I, naravno, bistrići koji su vladali širim vokabularom nego ostali (engleski u vrtiću, često, ali bilo ih je i koji nisu imali podlogu, pa su svejedno odskakali), upijali sve kao male spužve, uvijek prvi završavali zadatak…
U skupini „sporića“ osobito su se (po negativnom) izdvajala dva dječaka, nazovimo ih Petar i Matej. Obojica uporno nisu pisali zadaće, ometali su druge učenike na satu, nisu dovršavali zadatke, nisu vladali osnovnim vokabularom, o točnom prepisivanju ili dopunjavanju se nije moglo niti sanjati… Čak su bili skloni i opsovati na satu! Negdje početkom drugog polugodišta, Petar je odjednom počeo pokazivati pomake – zadaće napisane, Pero se javlja, daje točne odgovore… Pričam s učiteljicom, kaže mi ona da tata i mama rade s njim cijelo vrijeme – radili su oni i prošle godine, ali Pero je jednostavno bio nezreo za školu (hm… kome li je to promaklo?), nije imao potrebnu koncentraciju. Kada nije savladao čitanje i pisanje na kraju prvog razreda, učiteljica je rekla roditeljima da iduće godine prate napredak i razmisle o programu ako se stanje ne poboljša. Roditelji su se na to bacili na posao: radili su preko ljeta, radili cijelo prvo polugodište, on se uozbiljio, i počeo ubrzano sustizati drugu djecu. Iz matematike je u tom trenutku, od djeteta koje je još računalo na prstiće na početku razreda, kaže mi, prestiglo neku djecu. Na početku ove godine, zvijezda sata, javlja se, upija, radi dodatne zadaće – u rangu s nekim od najboljih učenika.
Matej – cijele prošle godine mrtvo more. Najbolje što se od njega moglo dobiti je da ne radi ništa, odbija suradnju i ne ometa sve učenike oko sebe. Svašta smo pokušali, učiteljica i ja – sjedio je i sam, i s najboljim učenikom (ka-ta-strofa, tih 10 dana najbolji učenik nije radio ništa, jer nije mogao od Mateja), i s Petrom… Nije bilo pomoći. Početkom ove školske godine, meni se Petar stidljivo javi odgovoriti na pitanje. Pa se javi pročitati rečenicu. Pazi na satu, nema ometanja, zabavljanja olovkama, papirićima, crtanja, zurenja u zid… Pa prepiše sve riječi među prvima u razredu (i to točno!!!) – i sustavno sustiže ostalu djecu.
Tu je i Marija. Ona se ni po čemu nije isticala. Prosjek prosjeka. Ove godine je krenula u petoj brzini. Javlja se, radi dodatne zadatke doma, sudjeluje na satu, razumijevanje pročitanog i slušanog teksta vrhunsko. Kada sam ju pohvalila, izjavila je: „Prošle godine se nisam javljala jer puno toga nisam razumjela niti znala reći. Sada vas, CD i druge sve razumijem, i znam sve reći, pa se onda i javljam“. Kada sam pitala kako to, je li učila preko ljeta ili nešto drugo, rekla je da nije, eto, došlo je samo od sebe. ;)
Ovo troje djece sam u glavi razvrstala u „sporiće“ i „prosječne“, i, da se mene pitalo, oni bi radili sporije, radili manje – i vjerojatno se nikada ne bi trgnuli, nego bi i dalje kaskali za onima koji su proglašeni „bistrićima“. Trebalo je dvije godine da im se dogodi „klik“ u glavicama, i da pokažu da oni to mogu. Ispričavam se njima, i svima drugima koje sam htjela poredati u ladice kao knjige, zaboravivši da su to maleni ljudi, koji se razvijaju, i mogu postići neslućeno samo ako im se da prilika.
18.10.2009. u 10:14 sati | ožeži (x8) | papirnato | linkaj | vozi gore
predmetna i razredna nastava
Opet me nije bilo dulje vrijeme… Tako to biva, kada se radi sto stvari odjednom.
Već neko vrijeme mi se vrzma po glavi interni školski sukob na relaciji predmetna-razredna nastava. Sjećam se, još dok sam ja išla u školu, da se učiteljice razredne nastave i nastavnici iz predmetne nisu pretjerano družili. Dobro, to je u mojoj školi možda bilo uvjetovano time da su predmetna i razredna nastava bile u suprotnim smjenama, ali nekako se uvijek dobivao dojam da su to dva različita svijeta. Sada, kada sam i sama u zbornici, primjećujem određenu količinu animoziteta s obje strane, što me jako čudi, jer u osnovi svi radimo isti posao.
Predmetna nastava (koristit ću ovdje metonimiju) je sklona podcjenjivanju razredne. To vuče korijene još sa faksa – a osobito je bilo očito u Osijeku, gdje je Filozofski fakultet dijelio prostore s Učiteljskom školom. I sama sam bila među onima koji su šizili što „učiteljice“ imaju nastavu u „našim“ prostorijama, dok mi hlapimo na pauzi od dva sata, i onda imamo predavanja u „mrtvačkim“ terminima, do 9 navečer, i što su obično bile odgovorne za stvaranje „čepova“ u hodniku (znate ono kada se natiska 50 studenata na hodnik, i ne možete proći, jer su zauzeli sav prostor, pa možete birati hoćete li ostati invalid gurajući se kroz gužvu, ili se penjati kat iznad/spuštati kat ispod, i stepeništem na suprotnoj strani hodnika se vraćati na isti kat, samo s druge strane) – no, pred kraj studiranja sam ustanovila da su isto počele raditi i nove „filozofske“ generacije, pa sam to pripisala neodgoju i nekulturi mlađih generacija. Veliki problem je napravila i sama Učiteljska škola (po novome, Učiteljski fakultet) s upisivanjem bez prijemnih. Učiteljska je u Osijeku time dobila isti status kao i poljoprivreda – tamo ide onaj tko nije htio na prijemni/nije upisao što je htio. Automatski smo ih svi mi koji smo mukotrpno položili svoj prijemni gledali pomalo svisoka.
Nadalje, razredna nastava s pojačanim predmetom je još jedna stvar koja ne vodi poboljšanju međuljudskih odnosa: kada jedna Tičerica, profesorica engleskog i njemačkog jezika, izvisi na nekoliko natječaja na punu satnicu, u školama koje su joj relativno blizu, jer su zaposlili učiteljice s pojačanim engleskim/njemačkim, i umjesto toga se tjedno vozi 350 km (odnosno 3,5 sata provedena u vožnji svaki tjedan – tako malo samo zato što ima malu motoriziranu kanticu) na putu na posao i nazad, neće joj razredna nastava biti na popisu najdražih ljudi/zanimanja. A Tičerica ima sreće, pa radi negdje – makar torbarila na nekoliko škola i imala nepunu satnicu. Znam ih iz drugih predmeta koji uredno ne nalaze posao, sjede doma ili rade što stignu, dok njihove predmete predaju pojačane učiteljice. Da stvar bude bolja, te iste pojačane učiteljice, za koje mi je ok da predaju u predmetnoj nastavi u slučaju da se ne može naći kvalificirani profesor za taj predmet, počnu se smatrati ravnopravne nama, profesorima (što po znanju iz datog pojačanog predmeta nisu, ne mogu, niti će ikada moći biti!), i čak sam na jednom aktivu prisustvovala mini-pobuni, kada su navedene počele graktati jer one ne mogu napredovati u zvanje mentora iz predmeta koji predaju.
Predmetna nastava je sklona razrednoj nastavi zamjerati i manju satnicu. Prvašići imaju 20 sati nastave, od čega 4 otpada na vjeronauk i strani jezik. To znači da jedna učiteljica razredne nastave ima punu plaću sa samo 16 sati tjedno! To se predmetnoj nastavi, koja mora odraditi 23 sata tjedno, ne sviđa niti najmanje. S druge strane, predmetna nastava ne razmišlja o tome kako te iste učiteljice nakon što odrade 3-4 sata s prvašićima, najčešće ne znaju kako se zovu. Da su to djeca koja ne znaju izvaditi bilježnicu iz torbe (tj. izvade ih 5, i pitaju „učiteljice, pomozi mi, koja je iz matematike?“), da učiteljice toj djeci brišu nos, vežu cipele, otkopčavaju hlačice kada moraju na wc, moraju biti prekršajni sudac u dječjim svađama („a on je meni…“ „jer je on meni…“), i dobar dio djece učiti osnovnoj kulturi i kućnom odgoju. A kada krenu pričati svi u isti glas, jer ih učiteljica tek treba naučiti da se prvo saslušaju drugi, a tek onda priča… glavobolja je zagarantirana. A to su sve najnormalnije stvari koje se prolaze u prvom razredu. Da ne govorim o onim forama: ah, one se samo igraju s djecom, pjevaju pjesmice, i nešto malo ih nauče – halooooo, zna li itko tko nije bio u razrednoj nastavi kakve pripreme su potrebne kada aktivnost ne bi smjela trajati dulje od 5 minuta – i koliko takvih različitih aktivnosti je potrebno? I koliko energije je potrebno za koordiniranje tih „igrica“ da ne bi nastao kaos u razredu, a učenici istovremeno kroz tu igricu usvojili ciljanu strukturu/vokabular/što li već trebaju?Ono što predmetna nastava dobije u petom razredu su malo razularena djeca (da, čini se da se svi razuzdaju kada pređu u peti razred….), ali imaju neke osnovne navike, neka osnovna znanja. A problemi u ponašanju su ono što se NIJE dalo sanirati kroz prve četiri godine. Jer masa toga je, garantirano, već sanirana.
S druge strane, razredna nastava je sklona predmetnoj zamjerati plaće. Tek zadnjih nekoliko godina s Učiteljske škole su izlazile VSS učiteljice. Do tada su bile VŠS, i imale plaću shodnu tome. Da ste samo vidjeli prostrelni pogled koji sam prije koju godinu dobila od jedne kolegice iz razredne: pita me jedna kolegica, čisto znatiželjno, a kolika mi je plaća kao početnici bez stručnog, i još na vrlo nepunu satnicu (dvije trećine), i ja joj odgovorim (bože moj, nemam što skrivati, svaku lipicu zaradim) – kasnije sam otkrila i zašto: dotična kolegica s punom satnicom i uredno položenim stručnim ispitom zarađuje parsto kuna više.
Taj animozitet koji vlada, grupiranje i „klaniranje“ mi je neshvatljivo. Mislim, svi smo tu u istom loncu. Svi radimo s istom djecom, samo različite dobi, i, shodno tome, problemi s kojima se susrećemo su različiti. No ponašati se prema razrednoj nastavi onako kako se prema nama ponašaju neprosvjetari (da, vi ništa ne radite a dobijete veliku plaću) mi graniči s apsurdom, pogotovo zato što čvrsto vjerujem da bi mnoge kolegice koje na svom predmetu uspijevaju s učenicima od 5. do 8. razreda održati zavidan nivo discipline i napraviti čuda po pitanju znanja i učenja jednostavno pobjegle vrišteći da ih se samo na jedan dan pošalje u prvi ili drugi razred. (Opcija b je da bi doživotno istraumatizirale djecu svojim pristupom, no to je već druga priča…)
Čini se da su predmetna i razredna nastava stvarno dva različita svijeta, iako radimo na istom mjestu, s istom djecom i istim ciljem. Tužno, zar ne?
11.10.2009. u 11:30 sati | ožeži (x21) | papirnato | linkaj | vozi gore
povećajte nam normu, ionako ništa ne radimo...
danas sam došla s posla s nevjerojatnom glavoboljom, i onda naišla na ovo: norme nastavnika moraju se povećati - ako ovo nije dosta svakom prosvjetaru da se objesi o prvo drvo...
ok, idemo korak po korak, izvaditi highlightse koji su kod mene izazvali osobitu buru oduševljenja...
na papiru možda. meni, kao jezičarki, satnica bi trebala biti 21 sat tjedno. zato mi glat obračunaju 12 sati kao pola norme, a sve kolegice jezičarke koje rade sa mnom imaju 23 ili 24 sata tjedno. (zato jezičari i bježe u srednje škole, gdje im se norma obračunava prema kolektivnom. jedan kolega tjelesnjak je, uzgred budi spomenuto, radio na tri škole kako bi nakvrcao satnicu od 24 sata, a znam ih još takvih. jer nam je norma 20 do 22 sata tjedno.
gdje i tko? nađite mi jednog takvog! ja sam, evo, 2 godine radila 16 sati, i ni p od pune plaće nisam vidjela. (a peta jezičarka u jednoj školi!). dajte mi tu školu u kojoj s 16 sati dobijem punu plaću, i odmah prelazim u nju, da ne moram torbariti po 3 škole i još nemati punu satnicu...
a gdje je statistika o tome koliki postotak naših škola ima kabinete u kojima bismo se mogli pripremati za nastavu? ili trebam sjesti na pola hodnika, raširiti svoje knjige i priručnike, laptop i printer uštekati u cijenjenu pozadinu i pripremati se tako?
jer su odradili i sat priprema, hvala na pitanju. a odradili su i sat informacija za roditelje, koji se onda, prema toj računici, ništa ne vrednuje. kao ni svo vrijeme koje su proveli rješavajući papirologiju zvanu dnevnik i imenik, matična knjiga, e-matica, razni formulari i ostale pisaće mašine.
našlo bi se tu još biserja, ali mene najviše zanima kolika je plaća nastavnika u tim zemljama u kojima "zarade svoju plaću" - i kakvi su uvjeti u kojima rade.
sada idem popiti nešto za glavu, a mogla bih i za tlak.
14.09.2009. u 17:49 sati | ožeži (x22) | papirnato | linkaj | vozi gore
kontroverzni post
Kao prvo, hvala svima na čestitkama i lijepim željama. Gospođa Tičerica živi lijepo, hvala na pitanju – malo užurbano, ali sve u svemu, zadovoljna je. ;)
Tema koja mi se već par dana vrzma po glavi je prilično kontroverzna, i sve me strah da ću opet završiti na naslovnici (uredništvo, pliz, ne naslovnica! Opet će mi se fajtati komentatori….), ali na lakat će mi iscuriti ako ne ispričam svoje.
Ovogodišnji raspored mi je opet banana u maloj školi, no jasno mi je predajem izborni predmet, koji ne može biti u pola rasporeda, i da drugačije ne može biti… OK, to se ja samo tješim – moglo bi biti puno bolje da kolegice iz razredne nastave izađu u susret i daju mi prva dva sata za njemački – one spavaju dulje, klinci koji ne idu na njemački spavaju dulje, a ja (iako mrzim prva dva sata, radije ih provedem pod jorganom) odradim u dva dana što su mi razvukli na tri, bez nesretnih 7. i 8. sati, zbog kojih mi se iznimno nadareni učenici-putnici ispisuju s njemačkog, jer ih školski autobus razvozi u njihova sela nakon 6. sata, i mnogi nemaju nakon toga kako doći doma.
A onda sam čitala na jednom blogu (sad da me ubijete ne znam na kojem) kako su prvašići prvi dan u školi započeli moleći Oče naš. Pa pročitam u novinama da se isto dogodilo u još nekoliko škola dolje na moru. Pa mi se te dvije teme povežu u jednu, zajedničku: vjeronauk u školi.
Katolkinja sam, jednom davno sam redovito išla u crkvu, čak bila i vrlo aktivni član župne zajednice, no čudne stvari se događaju u životu, pa sam u jednom trenutku potpuno izgubila vjeru u bilo što (bilo mi je lakše vjerovati da nema ničega, nego da postoji Bog koji dopušta da se događaju takve stvari na svijetu…), pa sam vjeru donekle povratila, ali potpuno izgubila naviku odlaženja u crkvu… Sve u svemu, nisam zakleti ateist, i sve redom kolegice vjeroučiteljice koje poznajem su jako drage osobe s kojima odlično surađujem, lijepo se družim, i nemam ništa protiv njih, i ovaj post treba promatrati u tom svjetlu.
Dakle, vjeronauk u školi. Izborni je predmet, i djeca mogu birati hoće li ga pohađati ili ne. No, svejedno ga stavljaju u pola rasporeda – bilo da u razredu ima djece koja ga ne pohađaju ili ne. Pitam se, pitam, koliko bi se djece ispisalo s vjeronauka, da na njemu moraju ostajati u suprotnoj smjeni, kao na mom njemačkom, ili kod kolege na informatici, i potom pješačiti 5 km do kuće. Sigurno odaziv učenika ne bi bio 95-100%. Iskreno, to me malo ljuti. Ako su sva tri predmeta izborni, zašto su onda neke životinje jednakije od drugih?
Drugo pitanje je, što se događa s učenicima koji ne pohađaju vjeronauk? Kako ga stavljaju u pola rasporeda, učenici ne mogu otići doma, već moraju čekati idući sat. U različitim školama je to različito riješeno. U mojoj staroj osnovnoj su mogli biti u knjižnici. U velikoj školi, također, mogu biti u knjižnici, koja je opremljena računalima. U nekim školama ostaju u razredu, ali se povuku u dno učionice, u zadnje klupe, gdje pišu zadaću ili se nečim „tiho“ zabavljaju – što nije neko rješenje ni za njih ni za vjeroučitelja (da, imala sam situacije da mi učenici moraju ostajati na njemačkom iako ne pohađaju predmet, i čim je to više od jednog učenika, o „tihom“ nema ni govora). No traume koje je vjeronauk ostavio jednoj poznanici su nevjerojatne: kako su njeni roditelji zakleti ateisti, i nju su odgajali u tom duhu, i na vjeronauk nije išla. U školi s 3 paralelke, dok je njezin razred imao vjeronauk, nju bi svaki puta poslali u razred koji u to vrijeme ima matematiku (ne svaki puta u isti razred, nego baš u onaj koji ima matematiku), gdje je morala raditi matematiku s njima. A nije se radilo o lošoj učenici kojoj je više matematike bilo potrebno – naprotiv, o odlikašici koja je kasnije završila gimnaziju i diplomirala na fakultetu! Zašto ju nisu mogli poslati na „čuvanje“ u razred koji ima likovni, glazbeni ili tjelesni? I tako godinu za godinom…
Pitam se nije li stavljanje vjeronauka u pola rasporeda kao prvo podilaženje Crkvi i predmetu (sjetimo se sedmog i osmog sata), a kao drugo, vršenje svojevrsnog pritiska na učenike da pohađaju isti?
Što vi mislite o tome? Rasprava je otvorena!
13.09.2009. u 19:24 sati | ožeži (x14) | papirnato | linkaj | vozi gore
Povratak u stvarnost
Dragi moji, stvarno me dugo nije bilo u ovim sferama… Ni blogove starih blogoznanaca skoro da nisam ni stizala čitati. Zadnjih par dana tek nekako hvatam svoj ritam (i konačno stižem pobrati urod s farme na Facebooku prije nego što mi ga pokradu :D).
Svadba bila. Svadba prošla. Sve je ispalo savršeno, kapa dolje svima koji su se angažirali i dali sve od sebe da bi stvarno bila takva. Čekam DVD da mi postane jasno što se tamo ustvari događalo, jer do ulaska u salu nisam bila ničega svjesna, čak mi je i sam čin vjenčanja u crkvi još uvijek u magli, a u sali sam bila previše zauzeta plesanjem/pozdravljanjem gostiju/plesanjem/pozdravljanjem gostiju da bih pratila što se zbiva. Zato su slike apsolutno prekrasne.
Novopečeni mladenci su odmah uselili u svoj novi dom (koji su, courtesy of bliža rodbina, već do svadbe uspjeli poprilično lijepo namjestiti), i počeli hvatati ritam. Što je malo teže kada u ponedjeljak ujutro otkriješ da nemaš escajg. Ni gel za tuširanje. (Pastu za zube smo u nedjelju ukrali mojoj mami, sreća da su imali rezervnu :D) A ni još puno drugih stvari. Pa dva dana ture po shopping centrima u potjeri za šarenim artiklima koji nedostaju. (Naravno da se i dalje događa da nam zatreba nešto i onda shvatimo da i to nemamo :D) A onda smo se morali vratiti na posliće.
Mala digresija: što se posla tiče, ako me još netko ušokirano upita „A nisi ti još na feriju?!“, ili spomene nešto u stilu „A, još tjedan dana pa na posao…“, zbombat ću ga šakom u glavu, jer mi smo 17. 8. imali prvi zbor, a od onda ne prestaje – sjednica, pa stručni skup, pa sjednica školskog aktiva, pa sjednica, pa malo zujanja po maloj školi (da, onaj midget ne odustaje, tjera nas da onim danima kada tamo imamo nastavu sjedimo cijelo prijepodne u školi – što graniči s psihičkim zlostavljanjem, ljudi već lagano padaju u depresiju dok sjede tamo, lutaju hodnicima, izmišljaju si što raditi, a doma ih čekaju djeca, ili tisuću stvari za obaviti, dok sjede u zbornici ne radeći ništa), pa opet pokoja sjednica… Sveukupno ću do 7. 9., ne brojeći vikende, imati možda još dva dana (plus jedan prošlog tjedna) da neću morati ići negdje ranom zorom po profesionalnoj dužnosti (a i ta dva dana ću morati iskoristiti za trčanje po institucijama hrvatske velebirokracije pokušavajući promijeniti dokumente prije početka nastave (jer ako ne uspijem, ne znam kako ću prije Božića…). Zato sam poslala par ciljanih zamolbi (ne na sve adrese, molim lijepo – naučila sam lekciju, nećemo s konja na magarca (ili, u ovom slučaju, pošto sam već na magarcu, s magarca na cipelcug), pa se zato dobro raspitam o školi prije nego što se javim na natječaj) i držite mi fige da mi prođe koja od njih. Ja ih svakako držim.
Kao što rekoh, mužić (ojme, kako ovo čudno zvuči, nikako da se naviknem da mi više nije dečko – ono „zaručnik“ nisam niti pokušavala usvojiti, zaključila sam da će mu staž kao „zaručniku“ biti prekratak da bih se uopće i trudila) i ja pokušavamo uhvatiti ritam – koji jako nalikuje onom koji smo imali prije nego li smo se vjenčali, jer već smo uspjeli složiti dva dana da se uopće nismo vidjeli do kasnih večernjih sati. Moram ga i ovdje nahvaliti: stvarno je angažiran po pitanju kućanskih poslova, sve svoje sklanja sam, pomaže u čišćenju, spremanju, pranju i svemu ostalom bez da ga zamolim – svekrva ga je stvarno dobro izdresirala (a moja mama samo komentira: kad nekome upadne sjekira u med…). A još uz to intenzivno radi na izradi boksa i kućice za Malo Zlo, štenca kojeg mi je tata kupio par tjedana prije svadbe (čovjek je bio stvarno očajan u svojoj želji da Zlopasić ostane s njim, pa sam im se morala smilovati :D – uz to, jeza me hvatala pri pomisli kakvog će razmaženka napraviti od Malog Zla ako ga samo on bude odgajao – on tim psima ne zna reći „ne!“ (što je kod pasa još veći problem nego kod djece, pogotovo ako se za zabranu koristi „ne“ :D), a Zlopasića smo ipak zajedničkim snagama Najjediniji i ja uspjeli koliko-toliko dovesti u red, pa ćemo onda moći to i s Malim Zlom), a koji je još uvijek na čuvanju „kod bake i djede“, jer mu jednostavno nismo uspjeli osigurati smještaj do sada. (I ne, ne sjedim mu na glavi… bar ne jako… Ustvari i on jedva čeka da dovedemo Malo Zlo, jer malena maza ima talent za zavući se pod kožu svima :D)
Eto, toliko za sada od moje malenkosti, nije da nemam o čemu pisati, nego me čekaju neki tamo planovi, programi, kurikulumi, malo brisanja podova i pranja veša i suđa (kmeeeee, kad će stići ta perilica, strašno mi nedostaje!) – u prijevodu, istih onih stvari koje sam radila i prije nego li sam se udala, samo na drugoj adresi.
Puno pozdrava od gđe Tičerice
29.08.2009. u 10:32 sati | ožeži (x33) | papirnato | linkaj | vozi gore
udžbenici - besplatni i "platni"
Priču s besplatnim udžbenicima koji su se vraćali u školu, pa se nisu vraćali u školu, jer će svi dobiti nove, pa neće dobiti nove nego nikakve udžbenike svi već znaju. Mislila sam preskočiti ovu temu, iako mi spada u branšu, ali malo prije sam vidjela da su se neki prijatelji s Facebooka učlanili u grupu u kojoj se školarci organiziraju kako bi zahtijevali besplatne udžbenike i prijevoz. Iz čiste znatiželje sam počela čitati komentare (kojih se skupio dobar tisućak stranica) i ostala zaprepaštena… No, najbolje da krenem ispočetka.
Cirkusade s besplatnim udžbenicima su mi bile izvan svake pameti od samog početka. Uz sve obveze koje zapadaju razrednike, uvališe im podjelu udžbenika prije dvije godine. Na kraju školske godine još veće nebuloze: mjesec dana prije kraja dolaze čitači barkodova, preko kojih se trebaju očitati knjige. Ali kako! Tako da razrednik prikupi jedan komplet knjiga, očita od svake po jednu i ukuca broj učenika u razredu. Čemu? Nitko ne zna. Glavno da su se ti skupi čitači morali dostaviti školama. Očito ih je netko imao viška na lageru, a i dobru vezu u ministarstvu, koje ih je filantropski i humanitarno otkupilo da bi se na njih očitao po jedan primjerak svake knjige. Taj popis, naravno, nikome ništa nije govorio, jer je stvarno stanje sigurno bilo drugačije: čitač nije mogao reći koliko udžbenika je izgubljeno ili uništeno. Nakon tog Sizifovog posla, razrednici su dobili popis udžbenika koje treba skupiti. Na njemu nisu bili radni udžbenici, pa smo se svi mi koji smo djecu upozoravali da čuvaju knjige i tjerali ih da zadatke prepisuju u bilježnice osjećali kao debili. Onda se slagao popis udžbenika za nabavu (ili je to bilo nešto prije, uglavnom, popis je postojao). Prema tom popisu su razrednici morali odrediti koliko udžbenika nedostaje, koliko ima viška za iduću generaciju, i sve viškove (dakle, udžbenike koji se nagodinu neće koristiti, bilo zbog manjeg broja učenika u idućoj generaciji ili zbog promjene udžbenika od strane nastavnika) slati na neku adresu. Onda je u osmom mjesecu stigao kamion s udžbenicima, koji su bili dijelom rashodovani udžbenici iz drugih škola, a dijelom novi. Pa su razrednici morali slagati komplete udžbenika za svoje razrede – da bi se ispostavilo da dio udžbenika nije došao, da su došli udžbenici ali ne i radne bilježnice, ili obratno, krivi udžbenici, i još sto peripetija. Razrednicima je, naravno, pao mrak na oči, jer za sav taj dodatni posao nisu dobili niti prebijene lipice. (Razredništvo je općenito velika pljuga – na satnicu se dobije 2 pišljiva sata, za sat razrednika (za koji mi jedna kolegica kaže da se za njega mora pripremati barem duplo dulje nego za redovnu nastavu) i za informacije, a posao koji se mora obaviti je ekvivalent barem pet sati nastave i pripreme za istu, ako ne i više.) A, suprotno općem uvjerenju, osmi mjesec ne provodimo plandujući, nego slažemo planove i programe za nadolazeću školsku godinu. (Tek toliko da napomenem: vjerojatno se nitko ne bi bunio da je cijela ta gnjavaža s udžbenicima pristojno plaćena.)
Udžbenici koje su učenici dobivali bili su svakakvi: čula sam (ne i vidjela, jer moji udžbenici su radni, pa su svi dobili nove) da je bilo situacija gdje su djeca vratila savršeno očuvane udžbenike a dobila išarane i zamašćene kupusare. Naravno da je bilo nezadovoljnih, no, kako je jedna kolegica lijepo rekla: kome se ne sviđaju besplatni rabljeni udžbenici, neka ode i naruči u knjižari za svoje dijete nove.
Pred kraj školske godine oglasi se vrli bivši ministar Zamorac i obavijesti svekoliko pučanstvo da mogu udžbenike baciti u smeće, jer će svi dobiti nove udžbenike. Na to su nam svima pale klapne na oči: mjesec dana nakon što su nama skinuli 6% s plaće, jer država nema novaca, dat će cca pola milijarde kunića za nove udžbenike, iako su djeca ove godine vrlo ozbiljno shvatili svoj posao čuvanja udžbenika, i većina njih je bila u izvrsnom stanju. A dodatni razlog za zamračiti bio je i to što svatko od nas poznaje barem jednog učenika koji ima mobitel koji košta više od naše mjesečne plaće, a i takvi će dobiti „besplatne“ udžbenike – navodnici su tu zato što ćemo ih vi i ja platiti od svih onih silnih poreza koje nam država uzima. Ne, ne živim u iluziji da će meni porez biti manji ako oni ne dobiju besplatne udžbenike, ali vidim da je meni plaća manja, a oni dobivaju udžbenike, i to me ljuti.
Par tjedana poslije premijer i Zamorčić bježe podvijenog repa (apropos toga, na vijest o tome da su Zamorcu ponudili gažu savjetnika pri vladi u Izraelu moj komentar je bio: a nije im bilo dosta vlastitih katastrofa kroz povijest, sad su ih još počeli i uvoziti?), a teta-Suzana, nova premijerka, nas sve obavještava da od besplatnih udžbenika neće biti ni „b“ ni „u“. Nastaje strka koja je opet bila potpuno nepotrebna: nitko ne zna kako će se odvijati distribucija udžbenika, roditelji nisu na kraju školske godine dobili spisak udžbenika, a mogu zamisliti kako se sada osjećaju razrednici koji su dva puta u onu zbrku od e-matice morali unositi narudžbe udžbenika – ni za što! Da ne govorim kako su neke kolegice na spisak udžbenika dodale radne bilježnice ili listiće koje inače ne bi tražile od učenika baš zbog materijalne situacije, ili, osobito u razrednoj nastavi, naručile udžbenike za neke predmete koje bi inače radile bez udžbenika… a pitanje je hoće li se taj spisak moći prepravljati. Nakladnici vjerojatno slave!
Sada ono što me stvarno ljuti: dječurlija se buni na sav glas, a udžbenike su vjerojatno pobacali u smeće. Jer, da nisu, sada bi već mogli planirati kako ih prodati budućim generacijama ili antikvarijatima u pola cijene, i za taj novac kupiti rabljene udžbenike za idući razred (halo, osim prvog razreda, kada nisam znala bolje, i s iznimkom čitanke – iz vlastitog hira, jer sam nju voljela imati novu i samo svoju – cijelu srednju sam tako prošla: na kraju školske godine onih par udžbenika koje sam imala jer su mi stvarno trebali – opet, osim čitanke – prodam jednoj curi u pola cijene, a za iste te novce od druge cure kupim iste te knjige, i eventualno koju više ako ju je ona imala, jer to je značilo da je stvarno trebala. A broj udžbenika koje sam posjedovala (ne brojeći one višegodišnje, poput likovnog ili ružne žute zbirke iz fizike) nikada nije prelazio broj 10, i nijedan važan udžbenik mi nije nedostajao. OK, u osnovnoj školi je situacija malo drugačija, više se insistira na donošenju baš svih udžbenika, no onda se kupi polovno cijeli komplet. Ako su promijenili udžbenike u vašoj školi, ne znači da nijedna škola u Hrvatskoj ne radi po njima više, pa ih prodate antikvarijatu, a idući komplet kupite iz antikvarijata). No, djeca su svoje udžbenike lijepo pobacala, i sada roditelji trebaju od negdje skvrcati novac za nove. A onda smo mi krivi jer „svake godine mijenjamo udžbenike“ (halo, ljudi – i na konto toga se moram oglasiti: ne znam nikoga tko mijenja udžbenike iz hira. Logično je da je manje posla ako se radi s udžbenikom s kojim se radilo već nekoliko godina i kojeg se poznaje od a do ž. Ako se netko od nas odluči i promijeniti udžbenik, to uvijek predstavlja puno više posla te godine, i to je obično zato što je taj novi BOLJI!) i za sto drugih stvari (… tko zna, možda smo i WTC srušili...?). Pogotovo onima koji imaju troje i više djece. Koju su si sami rodili. A netko drugi im sada treba kupovati knjige. Paralelno s tim dječurlija koja želi štrajkati u osmom mjesecu (majke mi, ako mi ne vjerujete, nađite grupu i pročitajte – oni stvarno ne znaju razliku između prosvjeda i štrajka!) u svojim komentarima pokazuje elemetarno nepoznavanje osnova pravopisa, što me navodi na pomisao da oni te knjige, bile one besplatne ili „platne“ ne otvaraju, ni ovako ni onako (ili ih otvaraju kao jedan moj kolega iz srednje: „Majke mi, profesore, nije istina da nisam otvorio udžbenik nijednom ove godine. Otvorio sam ga kada sam tražio listić od kladionice.“). I onda komentiraju kako je za sve kriva teta-Suzana i novi ministar prosvjete i hoće nazad Zamorca. (E, to me stvarno natjeralo na razmišljanje: ako i jesu mladi, ne moraju za to biti kompletno glupi… No to je druga priča…)
Rezime: vlada je zasrala – to je svima jasno. Napravili su od usta WC-školjku svi redom, a fekalije će pojesti netko drugi. No, prvi zaser je bio to da u jednoj Hrvatskoj koja grca u dugovima uopće idu obećavati besplatne udžbenike. A ovce su to predizborno obećanje popasle k'o mladu travu. Udžbenici su skupi – stoji. Socijalno ugroženim obiteljima svakako treba pomoći na ovaj ili onaj način pri nabavci istih – no, to se radilo u većini škola i do sada: u mojoj osnovnoj (onoj koju sam pohađala) je masa učenika ostavljala svoje udžbenike, pa i radne udžbenike, i radne bilježnice u školi, da bi se iduće godine ti isti podijelili učenicima čiji roditelji si nisu mogli priuštiti kupovinu novih. A to se nije davalo na sva zvona nego diskretno rješavalo prije početka školske godine. I mnoge mame su bile sretne što su imale priliku uzeti gumicu i obrisati već rabljeni udžbenik ili radnu bilježnicu, pa tako uštedjeti 30-50 kuna po komadu. Stvarno mi nije jasno zašto nije moglo tako funkcionirati i dalje. A i sada, kada se roditelji masovno bune, većina se buni zbog toga što nemaju pojma gdje će knjige moći kupiti, jer novac će nekako, kao i uvijek do sada, nasmagati, a ostali se bune i jer će ih morati kupovati, najglasniji su po običaju oni s najviše djece – kojima početak školske godine uvijek predstavlja najveći trošak. A ja ponovno pitam: je li im država rodila djecu? Ako me nešto izbacuje iz takta onda su to ljudi koji politikom „gdje ima mjesta za jednoga ima za dvoje, gdje ima za dvoje…“ dođu do nogometne momčadi, a onda očekuju da istu netko drugi hrani, oblači i školuje, i svi su im krivi za sve, a, kao, nisu znali prije nego što su djecu naslagali da će ta ista djeca i narasti, pa će ih svu trebati i obući i nahraniti i školske knjige im kupiti… (slobodno me sada nazovite fašistom, i čime god želite, nećete mi reći ništa što već nisam čula.)
I sada bolje da stanem, jer sam se stvarno razljutila, i jer sam stvarno zabrazdila…
Veliki pozdrav od Tičerice, uživajte u ljetu.
PS
Postovi su rijetki, možda se i dodatno prorijede, bliži se dan D, treba svadbu organizirati i gnijezdo sviti. :D
19.07.2009. u 18:10 sati | ožeži (x25) | papirnato | linkaj | vozi gore
informatičko-informativni post: problemi i pronalasci
Danas pišem jedan informatičko-informativni post.
U prijevodu, cirkusi s laptopom i internetom. Ništa strašno, ništa pogubno, samo iritantne sitnice. Prije par dana mi se počelo događati nešto čudno. Inače imam ADSL flat, i laptop mi je cijelo vrijeme spojen preko wirelessa. Dakle, prije neki dan su mi u jednom trenutku svi browseri otkazali poslušnost: prvo Firefox nije htio otvoriti stranicu, tvrdeći da nije spojen na internet. Onda je isto konstatirao i Explorer, a s njim se složio i Chrome. (Šogi me zeza kako profesionalni grafički dizajneri imaju po tri-četiri grafička programa na kompjuteru, što bi značilo da posjedovanjem tri različita browsera ja spadam u profesionalne surfere. ;) ) Odspojim se, ponovno se spojim – isto. Ugasim wireless, upalim ga, spojim se, isto. Ugasim router… itd… Provjerim vezu na msn-u – normalno funkcionira. Upalim uTorrent, normalno skida i šalje – ali nijedan browser ne radi! Jedino što je pomoglo bio je restart. Pa nakon sat-dva opet. I tako danima. Dok nisam podivljala i postala na IT-help na Forum.hr. Dečki tamo su bili super, korak po korak su me vodili kroz čišćenje laptopa (čini se da sam imala jednog trojanca, jednog crva i još neko čudo, što je potrajalo dobra tri sata – napravim što su mi rekli, pa im pošaljem log na uvid, pa onda oni daju idući korak… Uglavnom, u par sati sam napravila više scanova na kompjuteru nego u zadnjih par godina. I radio je dobro puna 24 sata, i danas ponovno ista priča. :( Čini se da ću morati čekati dok šogijevom bratu prođu ispitni rokovi, pa mi on pokuša riješiti stvar.
Druga stvar: već sam spomenula da imam flat. Flat je zaštićen WEP-om. Svako toliko mi netko probije WEP, i pustim ga da mi se kači (meni ni iz džepa ni u džep ako će netko pogledati mail i par stranica, nije da će me nešto više koštati…), dok ne postane previše bezobrazan, i počne mi krasti previše brzine, ili se ne skida po 24 sata - onda promijenim lozinku, pa se kačitelj ponovno upristoji (promjena lozinke mu je valjda hint da je uhvaćen). Ovih dana je prevršio svaku mjeru: stranice su mi se otvarale po pola minute, kao da se spajam preko dial-upa. Pogasim sve, a lampice za wireless i ADSL na routeru trepere ko u disku. Onda mi je puko film, i promijenim enkripciju u WPA2. Sve pet, sve super, lopov onemogućen. Ali moj laptop svakih par sati ispada s mreže, i onda mi treba po 10 minuta da se spojim, jer mi prvo ne prihvaća lozinku, onda viče da mu je signal preslab (a jačina signala je konstantno ista), onda opet ne prihvaća lozinku, i tako desetak minuta. Dakle, učinkovito sam onemogućila kačitelja u korištenju mog ADSLa, ali sam onemogućila i sebe. Rješenje? Ponovno sam na WEP-u, i čekam šogijevog brata, da mi i to sredi.
Da ne bude sve tako crno, našla sam tri torrenta koji sadrže sve skupa 9 gigabajta SF i fantasy knjiga. Poskidala sam ih selektivno (ne pada mi na pamet skidati pisce koje ne planiram čitati – a ne planiram čitati ništa pisano prema filmu, seriji ili igrici, ne planiram se ikad više približiti ičemu što je napisao Terry Goodkind, itd…, kao niti skidati isti roman u četiri različita formata – jedan je sasvim dosta), i jako sam sretna. Sada imam preko gigabajta knjiga na laptopu. A nakon što sam sve svoje knjige – školske i one druge – popakirala u kutije i pripremila za preseljenje, i shvatila da tiskanih izdanja imam za popuniti tri velike kutije, sretna sam i što mi je većina knjiga na laptopu, jer bi mi inače trebao šleper da ih sve preselim. :D
Paralelno s tim me sestra zamolila da joj nađem neki reader za mobitel koji bi radio na njenom LG Cookiju, a i meni je dojadilo stalno pdf-ove i html-ove kopirati u notepad da bih mogla od njih svojim readerom raditi .jar fajlove koje mobitel čita, pa sam se bacila na posao. Trebalo mi je samo dva dana da pronađem ovo: http://www.mobipocket.com/dev/beta/j2me.asp - Mobipocket reader za mobitele s Javom. Uglavnom, za sve one koji vole čitati preko svake mjere, priča ide ovako: skinete si osnovni program za kompjuter odavde: http://www.mobipocket.com/en/DownloadSoft/ProductDetailsReader.asp, i u njega uvozite knjige iz svih mogućih formata. On ih pretvara u mobi-format. Na mobitel instalirate maleni .jar i .jad s prvog linka, i to je program za čitanje. Onda spojite mobitel na kompjuter, i iz onog programa na kompjuteru izvozite knjige na mobitel. Jako sam zadovoljna s njim – ne guta slova na kraju retka kao Readmaniac, kojeg sam do sada koristila, uvozi i .pdf i .html knjige, i ne šteka (Readmaniac je zadnji puta doživio update prije nekoliko godina, i na svakom novijem modelu mobitela ima sve više problema i bugova). Svima sa Sony Ericssonima ga toplo preporučam (rađen baš za njih i Nokie), a navodno funkcionira i na drugim mobitelima s Javom.
A sada idem čitati. :D Pozdrav svima!
30.06.2009. u 16:25 sati | ožeži (x21) | papirnato | linkaj | vozi gore
kraj školske godine
Zadnji dan škole… ustvari, sutra je zapravo zadnji dan, a nakon zadnjeg dana nastave idu sjedničarenja na dvije škole, no nema veze, to su tehnikalije – danas je bio zadnji dan škole!
Na engleskom sam to dostojno obilježila: u suradnji s njihovim učiteljicama, četvrte razrede sam nakon kratkog razgovora o ovoj školskoj godini odvela na dvorište, a s drugim razredom sam radila „english-party“ – slušali smo i pjevali sve pjesmice koje smo ove godine radili. I s njima sam imala razgovor o njihovom doživljaju engleskog ove godine, i baš to bih htjela podijeliti s blogosferom.
Kako se radi o nižim razredima, raditi s učenicima anketu o tome što misle o nastavi bi bilo suludo, a, ipak, vjerujem da njihova povratna informacija zlata vrijedi, pa sam ih anketirala usmeno:
P: i, djeco, kako vam se sviđalo na engleskom ove godine?
O: super! (100%)
P: je li vam engleski bio težak?
O: nije (80%)
malo (20%)
P: što vam se najviše svidjelo na engleskom? (više odgovora moguće)
O: učiteljica (70%) – pojašnjenje: jer ne vičete, osim kad smo zločesti (op. a. – što je ustvari prilično često), jer se puno igramo s vama, jer ste dobri, jer niste jako strogi ;)
test (70%) (nevjerojatno ali istinito!)
što smo naučili puno novih riječi (50%). (e, ovo me ostavilo bez teksta)
što sada znamo svašta reći na engleskom (30%).
igre (memory, bingo, vješala, Simon says, pantomime tko će napisati više riječi, dopuni slovo koje nedostaje…) (100%)
pjesmice (100%)
P: a iz čega od onoga što smo radili ove godine ste naučili najviše engleskog?
O: učili smo engleski iz svega – i kad smo se igrali i glumili, naučili smo puno!
P: a što vam se nije sviđalo na engleskom?
O: kada smo zločesti, pa morate vikati.
kada svi govorimo u isti glas, pa onda nitko nikoga ne čuje.
kada ne napišemo zadaću pa dobijemo minus.
kada dobijemo lošu ocjenu iz testa. (kaže učenica koja je dobila 4 :D)
kada nismo mogli imati engleski.
Pa vi sad recite nešto… Djeca su stvarno prava opasnost!
Naravno, za kraj sam dobila kolektivni zagrljaj koji me skoro srušio, i skoro ugušio, i svi učenici su izrazili želju da im predajem i nagodinu. E, to se zove uspješan kraj školske godine! :D
edit: nabavljamo još jednog pasonju. bit će dečkić, velik i bijel. tražimo mu zgodno ime - primam dobre, originalne prijedloge. (mrvica, medo, bobi, fido i sl. nisu u igri, tražimo nešto pomalo neobično, originalno, a da je istovremeno kratko i zvučno i ne moramo smišljati nadimke)
09.06.2009. u 19:07 sati | ožeži (x18) | papirnato | linkaj | vozi gore
